Imunitet i peptidi
Postoje neki medicinski termini koji se koriste tako često da ljudi obično i ne razmišljaju o tome šta oni znače. Jedan od ovih popularnih pojmova je imunitet. Svako je čuo za njega i shvata da je reč o zaštiti organizma od različitih bolesti, ali samo specijalisti predstavljaju šta je to imuni sistem i kako on radi.
Šta je imuni sistem ?
Kod ljudi i životinja, kičmenjaka i sisara, postoji imuni sistem koji štiti organizam od svih genetski stranaca: to mogu biti virusi, bakterije, paraziti, presađeni organi, pa čak i svoje vlastite ćelije koje su promenile gen. Imuni sistem neverovatno brzo i precizno detektuje i uklanja sve genetske strance, čak i ako je razlika samo u jednom genu.
Imunitet je dugoročan zaštitni faktor protiv invazije patogenih mikroorganizama i virusa, koji zajedno sa brzom podrškom nespecifičnih faktora zaštite održava konstantno unutrašnje stanje organizma. Ovaj jedinstveni sistem deluje protiv virusa, bakterija a i protiv stranog proteina. Imuni sistem nas štiti od spoljne agresije, od svega što nas okružuje. Ovaj prilično neverovatan proces borbe infekcije i imuniteta nastao je kao rezultat evolucije koja je zauzela mnogo hiljada, možda i miliona godina.
Imunitet, kao i mnogi drugi fiziološki sistemi, sastoji se od molekula , ćelija, tkiva i organa. Glavni organ imunog sistema je grudna žlezda, ili timus, organ koji se nalazi iza grudne kosti i proizvodi specijalne ćelije, najvažnije ćelije imunog sistema pod nazivom T-limfocite zaduzene za celiski imunitet. To su bela krvna zrnca. Drugi glavni organ imunog sistema je koštana srž , koja proizvodi više krvnih zrnaca među kojima su od značaja za ćelije imunog sistema B-limfociti i vezuje se za humoralni, vanćelijski imunitet.
Mnogi drugi organi i ćelije učestvuju u formiranju imuniteta: slezina, limfni cvorovi i limfociti, ovde je jetra koja proizvodi takozvane makrofage. Koža takođe obavlja razne dodatne zaštitne funkcije. U stvari, u svim organima i tkivima u telu se formiraju ili žive ćelije imunog sistema. Kod ljudi ih ima mnogo. Ako izrazimo to u brojkama, dobićemo broj sa 13 nula.
Postoje takođe specijalni geni imuniteta koji kontrolišu naš imuni odgovor, i upravo geni imunološkog odgovora određuju kakva će biti reakcija - jaka ili slaba, fiziološka, odnosno usmerena da zaštita ili patološka. Naprimer alergija - to je takođe imuni odgovor, ali umesto zaštite donosi veliku štetu. Ponekad imuni sistem "poludi " i napada sopstvene ćelije, tkiva i organa – to su autoimuni procesi kojih je veoma mnogo (multipna skleroza, hasimoto tireoiditis, dijabet, reumatoidni artrit, astma, Cronova bolest, lupus, sklerodermija, dermatomiozi i mnoge druge), oni dovode do povecanog nivoa secera, krvnih sudova bubrega, mozga, pluca, zglobova, creva, stitne zlezde, koze, misica...
Deo imuno odbrane dobijamo na rođenju i to je urođeni imuni sistem, odbrana koja je zapisana u genima i ona predstavlja veoma brzu reakciju na opasnost po organizam. Ima zadatak da odmah uništi mikroorganizme i tako neutrališe opasnost. Inflamatorni procesi u našem telu (upale, zapaljenja, gnoj) su rezultat borbe protiv štetnih tela i urođenog imuniteta. U tome nam pomažu i barijere na mestima komunikacije našeg tela sa spoljnom sredinom (suze, sluz u nosu,pljuvačka, znoj, zeludačna kiselina).
Stečeni imunitet se sporije aktivira i efikasniji je. Svodi se na sposobnost organizma da nauči najefikasniji način borbe protiv specifičnih patogena, koji su se i sami prilagodili da zaobiđu prepreke urođenog imuniteta.
Urođeni imunitet ima imunološku memoriju, a za sticanje stečenog imuniteta koristi se vakcinacija i mikroinfekcija.
Osnovna odbrana organizma pripada stečenom imuno-sistemu sto govori i podatak da se infekcije kod dece javljaju i do dvanaest puta godišnje, a kod odraslih dva do tri puta. Posle dvadesete godine lagano počinje da slabi imuni odgovor, najveci neprijatelj je stres, pa otvorenost za viruse i toksine dovodi do pojave teskih bolesti i do prebrzog starenja organizma. U prilog toga govore podaci, da se danas srećemo sa bolestima u četrdesetim godinama, sa kojima smo se sretali u šezdesetim, krajem dvadesetog veka.
Znaci pada imune aktivnosti - brzi zamor, hronični umor, pospanost ili naprotiv nesanica, glavobolja, bolovi u mišićima i zglobovima... Sledeća faza - beskrajne bolesti, ne zaobilazi nas ni infekcija ni virus. Herpes na usnama znači da organizam popušta i treba da se preduzme hitna akcija. Poslednja faza - skup hroničnih oboljenja i komplikacija.
Kako povratiti izgubljeno
U pomoć dolaze specijalne prirodne peptidne komplekse za imunitet, krvne sudove, nervni sistem, jetru, koji imaju pozitivan uticaj na naš organizam, koriste se za preventivu i jačanje imunološkog sistema. Ovi preparati pomažu da se podigne imunitet što pre moguće, da se stabilizuje formirane odstupanja i za stvaranje zaštitne barijere protiv raznih upalnih procesa. Pored toga delovanje ovih preparata ima za cilj normalizaciju procesa hematopoeze, a ne samo eliminacija prvih simptoma prehlade i upalnih procesa u celini.
Prirodni peptidni bioregulatori pokazali su se i kao odlično sredstvo u prevenciji i zaštititi od svih vrsta komplikacija koje se često javljaju posle virusne infekcije, operacija, hroničnih bolesti.
Imuni sistem coveka-najsavrsenija vojna formacija
Kada su atomske bombe baćene na Hirošimu i Nagasaki, mnogi ljudi, izloženi zračenju oslobođenom prilikom te eksplozije, umrli su deset ili petnaest dana kasnije od unutrašnjeg krvarenja ili infekcije. Eksperimenti izvršeni na životinjama s ciljem da se istraži šta se desilo tim žrtvama, otkrili su da zračenje ubija generativne ćelije u organima koji proizvode krvne ćelije, i u limfinim organima. Telo umire lišeno ćelija odgovornih za zgrušavanje krvi i za borbu sa napadačima.
KOŠTANA SRŽ – CENTAR ZA PROIZVODNJU RATNIKA
Fabrika ovih neophodnih ćelija je koštana srž. Zanimljivo je da raznovrsni proizvodi nastaju u toj fabrici. Neke od ćelija koje tu nastaju imaju ulogu u proizvodnji fagocita, neke u zgrušnjavanju krvi, neke u razlaganju supstanci. Te ćelije razlikuju se po funkciji, kao što se razlikuju i po svojoj strukturi. Zapanjujuće je da je ustanovljen jedan naročiti proizvodni sistem za puno različitih ćelija koje rade sa istim ciljem. Izgleda da ova činjenica predstavlja nesavladivu prepreku za teoriju evolucije. Naravno, to je zbog toga što teorija evolucije tvrdi da su višećelijski organizmi evoluirali od jednoćelijskih organizama. Prema tome, kako su slučajno mogle da se formiraju ćelije koje grade sistem sposoban za proizvodnju novih ćelija u samoj strukturi koju izgrađuju? To je slično hiljadama cigala, koje su poletele u vazduh kao rezultat eksplozije u fabrici cigala, zatim nasumično pale jedna na drugu i pri tom procesu načinile sasvim novu zgradu. Štaviše, u toj zgradi mora da postoji još jedna fabrika koja gradi nove cigle. Treba zapamtiti činjenicu da je stvaranje ljudskog tela neuporedivo superiornije u odnosu na izgradnju jedne zgrade. Ćelija, kao gradivni blok čovekovog tela, ima previše savršen dizajn da bi se mogla porediti sa bilo kakvim proizvodom koji je načinio čovek. Ovo porećenje između ćelija i cigle načinjeno je sa ciljem da ukaće na svu pogrešnost hipoteza evolucije.
TIMUS-FAKULTET U NAMA
Timus bi, biološkim pregledom, izgledao kao obični organ koji nema neku naročitu funkciju. Međutim, rad koji on obavlja, posle detaljnog ispitivanja, ostavlja neverovatnu sliku. U timusu, limfociti dobijaju neku vrstu obuke. Ne, ovo niste pogrešno pročitali. Ćelije su na obuci u timusu. Obuka je prenos informacije koja može da se obavi sa bićima koja imaju određeni nivo inteligencije. Prema tome, ovde postoji značajna činjenica koju treba spomenuti. Ono što ovde vrši obukuje komad tkiva, tj. timus, a prima je minijaturna ćelija. Na kraju, oboje su nesvesna bića. Na kraju ove obuke, limfociti su opremljeni veoma važnim obimom informacija. Oni uče da prepoznaju naročite karakteristike ćelija u telu. U nekom smislu, limfociti uče da prepoznaju telesne ćelije. Konačno, slobodno možemo reći da te ćelije napuštaju timus snabdevene potrebnom informacijom. Tako za vreme svoje službe u telu, limfociti ne napadaju ćelije sa čijim su se identitetom upoznali. Sve ostale ćelije ili strane materije napadaju i uništavaju. Godinama je timus smatran rudimentarnim organom od strane evolucionistički usmerenih naučnika i korišćen kao takozvani dokaz za evoluciju. Međutim, nedavno je otkriveno da ovaj organ predstavlja oslonac odbrambenog sistema. Pošto su to shvatili, evolucionisti, koji su jednom tvrdili da je timus zakržljali organ, sada daju potpuno suprotnu teoriju za isti organ. Tvrde da timus ranije nije postojao i da je nastao postepenom evolucijom. Oni dalje tvrde da se timus formirao tokom dužeg evolucionog perioda od više drugih organa. Međutim, bez timusa ili bez potpuno razvijenog timusa, ćelije ne bi mogle da nauče da prepoznaju neprijatelja i odbrambeni sistem ne bi funkcionisao. Čovek bez takvog sistema ne bi preživeo. Čak je i to, što sada čitate ovu rečenicu, dokaz da timus nije stvoren tokom dugih evolucionih procesa, već je oduvek postojao, savršen u svim pogledima, od nastanka prvog čoveka.